Svemir

Nova Zemlja ili planetarna sauna?




Dva mjeseca nakon otkrića ekstrasolarnog planeta na kojem bi moglo biti života, drugi tim astronoma dovodi to u pitanje i istovremeno predlaže svog kandidata za 'drugu Zemlju'.


No, unatoč velikim naporima znanstvenika, teško ćete ijedno od tih mjesta staviti na vrh liste želja za sljedeći godišnji.

Prošlog je travnja švicarski tim objavio da su otkrili stjenoviti planet koji je pet puta masivniji i ima 1,5 promjera Zemlje.

Objekt, nazvan Gliese 581c, kruži oko crvenog patuljka u zviježđu Vage, koje je udaljeno oko 20 svjetlosnih godina.

Znanstvenici su na temelju proračuna ustanovili da se planet nalazi blizu unutrašnjeg ruba nastanjive zone – udaljenosti od zvijezde unutar koje može postojati tekuća voda – te da može podržavati barem jednostavne životne oblike.

Zaključak je bio da je Gliese 581c prva potencijalna destinacija izvan našeg sustava koja je nalik Zemlji i time primamljiva za neke buduće istraživače.

No, astronauti ne bi trebali žuriti s pakiranjem prtljage.

Kad je muđunarodni tim fizičara pod vodstvom Wernera von Bloha s Potsdamskog instituta za istraživanja limatskih utjecaja izradio računalni model klime za Gliese 581c, otkrili su da bi, čak kad bi i imao ugljični dioksid nužan za život, blizina Gliese 581c-a njegovoj zvijezdi uzrokovala oslobađanje izuzetno visokih razina stakleničkih
plinova u atmosferu.

Zbog toga bi plaent neprestano bio zagrijavan na više od 100° C, uslijed čega bi isparila bilo kakva voda.

Više mogućnosti pruža Gliese 581d, čak i masivniji svijet, kojeg su u travnju također otkrili švicarski znanstvenici i koji teži oko osam Zemlji.

Gliese 581d je udaljeniji od svoje zvijezde njego 581c i – nalazi se na sličnoj udaljenosti kao Mekur od Sunca – iako je njegova zvijezda oko 100 puta blijeđa.

Astronomi su otkrili jednu od najstarijih crnih rupa u svemiru, objekt tolike energije da čak teleskopi srednje veličine sa Zemlje mogu uočiti zračenje emitirano prije 13 milijardi godina.


"Otkriće nam govori da moramo razviti radikalnu alternativu trenutnim teorijama o nastanku crnih rupa", kaže astronom Christopher Reynolds sa Sveučilišta Maryland u College Parku.

Novu crnu rupu, nazvanu CFHQS J2329-0301, pogoni kvazar, jedno od najsjanijih nebeskih tijela u svemiru, čija svjetlost može uvelike 'nadsjajiti' čitave galaktike.
Kvazari nastaju kad supermasivne crne rupe stvore toliko turbulencije da zagrijavaju okolnu materiju na temperature od više milijuna stupnjeva i tada je izbacuju u svemir gotovo brzinom svjetlosti.

Otkrivena u nedavnim promatranjima međunarodnog tima na kanadsko-francusko-havajskom teleskopu na Mauna Keai, crna rupa u srcu CFHQS J2329-0301 teži više od 500 milijuna Sunca.

Zbog toga što se udaljenost od Zemlje poklapa s njezinom starošću, astronomi znaju da je stara 13 milijardi godina.

Ono što ne znaju objasniti je činjenica kako je nešto toliko masivno moglo nastati tako rano, samo 700 milijuna godina nakon rođenja svemira.

Znanstvenici kažu da bi za dosizanje tolike mase takvom brzinom CFHQS J2329-0301 morala udvostručavati vlastitu težinu stotinama puta brže nego što trenutne teorije opisuju rast sličnih objekata.
"To je problem koji zaokuplja mnoge astronome", kaže voditelj tima Chris Willott sa Sveučilišta u Ottawi, koji je rad sa svojim kolegama objavio u Astronomical Journalu.

"Neki računalni modeli objašnjavaju kako takve crne rupe masa nekoliko tisuća Sunca mogu nastati od ekstra-velikog 'sjemena' unutar prve milijarde godina nakon Big Banga, dok drugi operiraju s čitavim grozdovima zvijezda", kaže Willott.

"Ono što ne znamo", priznaje, "koje je objašnjenje točno".

Sonda Huygens je prilikom spuštanja na površinu ledenog Satrunovog mjeseca otkrila radio valove niske frekvencije koji potječu iz podzemnog oceana tekuće vode.


Ako je tome zaista tako, tvrdi nova studija, to će biti dobra vijest za mogućnost da ispod površine ovog bizarnog svijeta postoji život.

Titanova kora najvećim je dijelom sastavljana od vodenog leda, što njegovu stjenovitu jezgru drži na temperaturi od -178° Celzijevih.

No, teoretski modeli mjesečeve unutrašnjosti ukazuju da bi voda bogata amonijakom duboko ispod Titanove površine mogla biti u tekućem stanju i da vjerojatno tvori globalni podzemni ocean.

Sada su znanstvenici pod vodstvom Fernanda Simoesa iz Centre d'Etudes Terrestres et Planetaires u francuskom Saint Mauru, vjerojatno obavili prvo promatranje takvog oceana.

Njihovo se istraživanje temelji na enigmatskom radio signalu koji je otkrila sonda Europske svemirske agencije kad se u siječnju 2005. padobranom spuštala prema površini mjeseca, nakon što ju je izbacila letjelica Cassini.

Radio signal je otkriven u izuzetno uskom pojasu ekstremno niskih frekvencija od oko 36 Hertza. Radio tim Huygensa primjetio je taj signal tek neoliko sati nakon spuštanja sonde i od onda su radili na objašnjenju njegovog izvora.

Eho efekt
Na Zemlji slične radio siglane niske frekvencije uzrokuje grmljavina. Radio valovi tada se odbijaju naprijed-natrag između tla i gronjih slojeva naše atmosfere. Taj eho-efekt pojačava neke frekvencije, a ostale se gube, što rezultira signalima precizno definiranih frekvencija, sličnim onima otirkvenim na Titanu.

Zbog vodenog leda Titanova unutrašnjost slabo reflektira radio valove i zbog toga bi signal koji bi dolazio iz eho-efekta sličnog onima ne Zemlji morao imati izvor u okolišu s više reflektivnog materijala ispod površine.

Znanstvenici su objavili da bi ocean tekuće vode ispod površine mjeseca mogao biti sasvim prihvatljivo objašnjenje.

"Ne treba nam podzemni ocean, ali nam treba podzemni reflektor", rekao je Simoes New Scientistu. "Postoji li podzemni ocean, mjesto susreta čvrstog i tekućeg bilo bi dobar reflektor".

Efekt instrumenata
Istraživači ne mogu reći koliko se duboko nalazi taj reflektor, a i prilično ih zbunjuju neki aspekti signala. Kao prvo, na Titanu do sada nije zabilježena nikakva grmljavina, a signal je oko 10 puta jači od bilo kojeg na Zemlji.

Te zagonetke navele su znanstvenike da posumnjaju kako je signal nastao zbog interferencije nekih dijelova sonde, no takva je pretpostavka isključena nakon laboratorijskih pokusa s identičnim kopijama uređaja.



Ekipa je također testirala i sve dijelove radio instrumenta koji bi mogli vibrirati na 36 Hertza. Iako su ih testirali i na vrlo niskim temperaturama kakve prevladavaju na Titanu, do sada nisu otkrili nijedan sumnjiv dio.

"U trenutnoj točki istraživanja smo sigurni da se, bilo što uzrokovalo signal, ne radi o nekom očitom predmetu", rekao je Simoes.

Duboko, duboko
Član znanstvenog tima Cassinija Ralph Lorenz iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins, koji nije sudjelovao u Simoesovoj studiji, kaže da ocean tekuće vode najvjerojatnije postoji ispod površine mjeseca.

"Ispod površine Titana sa sigurnošću možete očekivati ocean vode, s vjerojatnih 10% ili više amonijaka koji služi kao antifriz", rekao je. "Mogao bi biti na 50 kilometara ispod kore".

Kaže da je moguće da podzemni ocean stvara radio-eho, ali kaže da nije dovoljno upoznat s tom pojavom da bi mogao znati što je Huygens točno uhvatio.

Jonathan Lunine sa Sveučilišta Arizona, koji također nije sudjelovao u francuskoj studiji, kaže da je skeptičan prema teroji da bi radio valovima kakve je uhvatio Huygens i koji bi mogli probiti 50 i više kilometara trebao podzemni ocean kao reflektor.

Stješneno i razvučeno
No, kaže da bi dokaze o postojanju takvog oceana trebao prikupiti Cassini u sljedećim preletima pored Titana. Cassinijev tim pokušat će pomoću tih podataka izmjeriti koliko se Titan skuplja i izdužuje uslijed nejednake gravitacijske privlačnosti Saturna, što bi moglo otkriti postojanje takvog oceana.

"U smislu zaključaka ne očekujem ništa prije 2009. kada bi zakjljučci trebali biti definitivni", rekao je.

Istraživanja govore da bi na divovskom mjesecu mogao postojati život. Godine 2000. je Andrew Fortes objavio studiju u kojoj tvrdi da na Titanu postoje podzemni oceani puni života.

Od tekućine koje se ne kruti ni na superniskim temperaturama napravit će se stometarsko tekuće zrcalo za lunarni teleskop, koji će nam otkriti dosad neviđene vidike u udaljene predjele svemira.


WASHINGTON - Znanstvenici su ostvarili veliki korak naprijed prema stvaranju moćnog teleskopa na Mjesecu koji bi mogao izdržati čak i najteže lunarne uvjete.

Časopis Nature piše da su znanstvenici poseban tip tekuće površine presvukli slojem srebra kako bi napravili visokoodražavajuće zrcalo, poput onoga koje bi se moglo upotrijebiti u nekom budućem teleskopu smještenom na Mjesecu.

"To je napredak koji trebamo", kaže vodeći istraživač Ermanno Borra sa Sveučilišta Laval u Quebecu u Kanadi. "Ako želite teleskop s tekućim zrcalom na Mjesecu, trebate odgovarajuću tekućinu. Ako nemate pravu tekućinu, zaboravite na to."

Borra predviđa teleskop s tekućim zrcalom koje bi mjerilo 20 do 100 metara. Takav teleskop, koji je zainteresirao i NASA-u, mogao bi osigurati astronomima dosad neviđene vidike u udaljene predjele svemira i proučavanje objekata daleko blijeđih nego što će to moći planirani NASA-in svemirski teleskop James Webb, koji bi trebao biti lansiran 2013.

Astronomi se nadaju da bi im takav instrument mogao omogućiti proučavanje ranih faza svemira nakon Velikog praska. Zagovornici kažu da bi veliki teleskop na Mjesecu bilo daleko lakše i jeftinije izgraditi koristeći tekuće zrcalo nego konvencionalno stakleno. Teleskopi s tekućim zrcalom razlikuju se od konvencionalnih po tome što su primarna zrcala, koja prikupljaju i fokusiraju svjetlost, napravljena od reflektirajuće tekućine umjesto od uglačanog stakla.

Znanstvenici su upotrijebili tekućinu od "ionskih soli" koja ostaje tekuća i na superniskim temperaturama. Nanijeli su tanki sloj kromovih čestica na tekućinu, a potom dodali sloj srebrnih čestica kako bi kompletirali zrcalo. Srebrni sloj koji se nanosi na površinu je potpuno gladak, visokoreflektirajući i može ostati stabilan mjesecima, a ionska tekućina koju on pokriva ne hlapi, kažu istraživači.

NASA je predstavila model svemirskog teleskopa koji bi 2013. godine trebao zamijeniti ostarjeli Hubble i, po najavama znanstvenika, doseći najudaljenije kutke svemira.


Svemirski teleskop James Webb (JWST), nazvan po ravnatelju NASA-e iz vremena programa Apollo, bit će veći od Hubblea, postavljen u stacionarnu orbitu udaljeniju od Zemlje i imat će divovsko ogledalo koje će mu omogućiti znatno dalji doseg u dubine svemira.

Njegovo lansiranje predviđeno je za šest godina, u lipnju 2013. godine, s europskom raketom Arianne V.

"Jasno da trebamo teleskop koji će moći gledati puno dalje u vremenu i koji će moći vidjeti samo rađanje svemira. On će pronaći prve galaktike i prodirat će kroz oblake prašine da bi vidio formiranje planetarnih sustava, povezujući Mliječnu stazu s našim sustavom", navela je NASA u priopćenju.

Model novog teleskopa u prirodnoj veličini postavljen je ispred Nacionalnog zrakoplovnog i svemirskog muzeja Smitsonian u Washingtonu, visok je poput dvokatnice i težak više od pet tona.

JWST će izgraditi tvrtka Northrop Grumman, u kojoj je izrađen i model, s predviđenim proračunom od 4,5 milijarde dolara. Teleskop će biti dugačak 24 metra, a visok 12, s heksagonalnim zrcalom promjera 6,5 metara, koje je gotovo tri puta veće od Hubbleova.

Bit će postavljen na udaljenosti od 1,5 milijuna kilometara od Zemlje.

Prema BBC-ju, teleskop će imati specijalni štit za zaštitu od Sunčevog svjetla, što će mu omogućiti da ostane hladan. Čime će se povećati njegova osjetljivost na infracrveno zračenje.
Tri osnovna instrumenta skupljat će slike svemira u infracrvenom dijelu spektra, što će dati nove informacije o nastanku zvijezda i galaktika nekoliko stotina milijuna godina nakon Big Banga.

Očekivani životni vijek Svemirskog teleskopa James Webb postavljen je na deset godina.

Da bi Hubble, kojem je 17 godina, mogao nastaviti svoju misiju do 2013. godine, bit će mu potrebno servisiranje posade space shuttlea, koje je NASA planirala za iduću godinu.

WOW Nije lose!

mislis na text ili si samo pogledao slike kao ja

kome se da to sve čitati, slike su zakon

Gino Lottaspaghetti je napisao/la:

mislis na text ili si samo pogledao slike kao ja

Jes

ja sam procito, bravo, zanimljivo je